Dan edukacijskih rehabilitatora je 1.3., a u Hrvatskoj se obilježava od 2018.g. Naime, to je datum smrti profesora Tomislava Špoljara, koji je poznat kao jedan od prvih rehabilitatora u našoj državi. Profesor Špoljar se zauzeo za osnivanje i rad prvih odjeljenja za učenike s teškoćama u razvoju u Hrvatskoj. 1963. godine je osnovao Visoku defektološku školu koja je prerasla u jedini sveučilišni studij rehabilitacije, tadašnje defektologije u cijeloj državi. Proglašenjem 1. ožujka Nacionalnim danom edukacijskih rehabilitatora ističe se posebnost i važnost ove profesije diljem organizacija i ustanova kroz koje djeluju, ali i u široj društvenoj zajednici. Danas su rehabilitatori neizostavni stručnjaci u odgoju, obrazovanju i rehabilitaciji djece, mladih i odraslih osoba. Bogatstvom teoretskog, praktičnog i stručnog znanja kontinuirano utječu na pozitivne ishode rehabilitacije kao i otklanjanje predrasuda prema djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom te zagovaranje i promicanje prava djece s teškoćama u razvoju i njihovih roditelja.
Povodom dana edukacijskih rehabilitatora koji smo obilježili 2. ožujka 2020. u našoj školi organizirana su predavanja i radionica za rehabilitatore. Zanimljivo predavanje na temu „Pozitivni komunikacijski okviri u suradnji s roditeljima djece s teškoćama u razvoju“ održala je Nataša Gjuran, prof. Istaknula je važnost efikasne komunikacije s roditeljima kao glavni razlog uspješnosti u dostizanju ciljeva rehabilitacije na obostrano zadovoljstvo. Upoznala nas je s tehnikama i strategijama kvalitetne komunikacije i različitosti u pristupu prema djeci. Uvidjeli smo kako djeci nismo samo učitelji, nego i veliki oslonac u njihovom životu.
Drugo predavanje i radionicu je održala Andrea Gašpar Čičak pod nazivom „Ja- edukacijski rehabilitator“. Na radionici se ispunjavao upitnik kojim smo htjeli pitati/saznati kako se edukacijski rehabilitator osjeća na svom poslu i kako vidi svoj posao, njegove dobre i loše strane. Zbog kompleksnosti zanimanja edukacijski rehabilitatori često su izloženi profesionalnom stresu koji se očituje kroz različite emocionalne, fiziološke i psihološke reakcije. Radionicom smo htjeli rasteretiti sudionike te pozvati ih da podijele s nama svoje misli i osjećaje i da čujemo kako je to raditi na drugim mjestima.
Ono što nas je zanimalo je što to edukacijski rehabilitatori misle koje kvalitete i osobine mora posjedovati za rad u toj struci; kako se osjećaju u ulozi edukacijskog rehabilitatora i kako misle da ih drugi vide; koje su uloge i dužnosti edukacijskog rehabilitatora; što žele da drugi znaju o njihovom poslu; čime su zadovoljni, a čime nezadovoljni u poslu (te što misle da bi se moglo promijeniti).
Sudionici su u grupama razmjenjivali iskustva i vlastite misli. Odgovori koje smo dobili su bili zanimljivi i jako su se razlikovali. Dok neki nisu zadovoljni materijalnim uvjetima rada i misle da ih drugi ne vide, drugi sudionici su zadovoljni istim. Kao problem često navode nedostatak materijala za rad s djecom, ali to nadoknađuju svojom kreativnošću.
Istaknuli su da je za obavljanje ovog posla potrebno imati dobre komunikacijske vještine i organizacijske sposobnosti; sposobnost tolerancije, razumijevanja, ali i dosljednosti. Također, smatraju kako je iznimno važno da rehabilitator bude fleksibilan, pozitivan, smiren, strpljiv i da ima smisla za humor. Naveli su da rade posao koji ne završava s radnim vremenom, već se često „nosi kući“, a također su iskazali neizostavnu ulogu roditelja koji su u cijelom rehabilitacijskom procesu i procesu učenja važni članovi tima.
Za kraj, svi sudionici su zaključili kako jako vole svoj posao te su zadovoljni svakim i najmanjim napretkom koji postignu kod djece.
Andrea Gašpar Čičak i Ivana Murat
O događaju pročitajte i na portalu SB plus:
https://sbplus.hr/slavonski_brod/obrazovanje/osnovno/uz_pomoc_roditelja_uspjeh_i_rezultati_dolaze_brze.aspx#.Xl9_CahKiUk (2020-03-04).
