Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji socijalne vještine su „sposobnosti prilagođavanja i pozitivnog ponašanja koje nam omogućuju da se uspješno nosimo sa zahtjevima i izazovima koje pred nas postavlja život svakog dana.“ „Socijalne vještine su naučeni oblici ponašanja, odnosno uvježbane sposobnosti“ (Ajduković M., Pećnik, N.).

To su ponašanja koja pomažu djetetu u stvaranju socijalnih interakcija i kvalitetnih odnosa. Uče se od najranijeg djetinjstva, u obitelji- spontano, imitacijom, metodom pokušaja i pogrešaka. Kasnije se utvrđuju ili mijenjaju kroz interakciju s ostalim grupama (vršnjaci, škola, radne skupine i dr.) i socijalnim okruženjem. Socijalne vještine koje najčešće nastojimo razvijati kod djece su:

• Slušanje, započinjanje i održavanje razgovora
• Postavljanje pitanja, zahvaljivanje i pohvaljivanje
• Traženje pomoći, uključivanje, davanje i slijeđenje uputa
• Ispričavanje, uvjeravanje, prepoznavanje i izražavanje tuđih osjećaja, reagiranje na tuđu srdžbu
• Izražavanje privrženosti, suočavanje sa strahom, traženje dozvole, dijeljenje
• Pomaganje, pregovaranje, samokontrola, obrana vlastitih prava
• Reagiranje na zadirkivanje, izbjegavanje tučnjava, nenasilno rješavanje sukoba, izražavanje prigovora i reagiranje na prigovor
• Nošenje s posramljenošću i isključivanjem, zauzimanje za prijatelja, reagiranje na nagovaranje, neuspjeh/optužbe i grupni pritisak
• Postavljenje cilja, prikupljanje informacija, donošenje odluke

Nedostatak socijalnih vještina vidljiv je u ponašanjima kao što su: ometanje aktivnosti, destruktivnost, razdražljivost, agresivnost, neodgovornost, traženje pažnje, nesavjesnost, depresivnost, inferiornost, sramežljivost, anksioznost, preosjetljivost, samookrivljavanje, nemogućnost trajnije koncentracije, pasivnost, sanjarenje, nedoraslost zadacima, druženje s bitno mlađima od sebe i sl.

Smatra se da postoje dva razloga za nerazvijanje određenih socijalnih vještina. Prvi je da ponašanje nije razvijeno jer se dijete ne potiče ili se nedovoljno potiče na prikladno ponašanje ili se pozitivno potkrepljuju negativna ponašanja. Drugi je da možda postoje neugodni osjećaji (strah, tjeskoba) koji su povezani s ponašanjem koje se onda izbjegava. Dijete može biti nekonstruktivno u konfliktima s drugom djecom zato što jednostavno ne zna reći ili napraviti prave stvari. Možda i zna što treba reći ili napraviti ali to ne uspijeva. Ili se jednostavno povlači kako bi izbjegao neugodnu situaciju.

Socijalne vještine usvajamo kroz pristup strukturiranog učenja. Komponente strukturiranog učenja su: učenje po modelu, dramske tehnike (igra uloga, vrući stolac, tunel misli, mjehurići misli, malo kazalište) igre simulacije i imitacije, brainstorming, rasprave, razgovori, diskusije, izrada plakata, letaka i brošura, povratna informacija tj feedback i prijenos i podržavanje naučenog u svakodnevnom životu.

Učenje po modelu tj. socijalno modeliranje je najčešći oblik učenja socijalnih vještina. Model može biti roditelj, učitelj, voditelj skupine, vršnjaci i sl. Voditelj daje instrukcije – identificira specifične komponente pojedine vještine, daje verbalne i neverbalne informacije o samoj vještini, demonstrira ponašanje, pruža povratnu informaciju i potkrepljenje. Vršnjaci su komunikacija prihvaćanje slušanje poštivanje suradnja empatija strpljenje samokontrola dijeljenje model kroz vježbanje uloga (ponavljanje ponašanja u raznim situacijama i pod različitim okolnostima) i kroz razgovore o vlastitom iskustvu vezanim za socijalne vještine izvan grupe. Video zapis može poslužiti za demonstraciju vještine.

Dramske tehnike prenose situacije iz različitih vidova stvarnog života u učionicu. Biti barem na kratko u „tuđoj koži“ pomaže razvijanju empatije i promišljanju situacije iz druge perspektive. Primjeri dramskih tehnika u radu s djecom su: igra uloga, vrući stolac, tunel misli, mjehurići misli, malo kazalište. Igra uloga može biti osobito korisna za dijete koje inače ima malo mogućnosti za iskušavanje novih vještina. Odnosi se na stvaranje zamišljenih situacija u kojima se djeci mogu dati brze povratne informacije o njihovoj uspješnoj izvedbi i ponuditi savjete o tome kako poboljšati vještine kojima barataju. Budući da se radi o uprizorenim situacijama, igra se može prekinuti u bilo kojem trenutku radi uvođenja novih elemenata, zamjene uloga ili da se na nešto posebno skrene pozornost. Vrući stolac je tehnika koja potiče djecu da istraže neke aspekte ostvarivanja empatije s drugima ili njenim osjećajima. Učenici slušaju kratku priču ili opis nekog događaja. Jedno dijete sjedi na „vrućem stolcu“ u ulozi jednog od likova iz priče. Ostatak grupe postavlja pitanja tom učeniku, kako bi se istražili osjećaji i situacije doživljene iz perspektive lika u priči. Pitanja mogu biti spontana ili unaprijed sastavljena. Tunel misli je tehnika u kojoj učenici formiraju dva reda u kojima su učenici okrenuti jedni prema drugima. Jedan učenik preuzima ulogu lika iz priče koji je suočen s nekom odlukom ili dilemom. Taj lik prolazi sredinom tunela dok ostali članovi grupe izgovaraju misli kojima zagovaraju obje varijante odluke. Npr. „Trebao bi slušati tu osobu jer….; Trebao bi otići od te osobe jer…“. Lik u sredini tunela, savjetujući se na ovaj način sa svojom savješću, može odlučiti koje će misli prihvatiti, a koje misli odbaciti. Odluku donosi kad dođe do kraja tunela. Mjehurići misli je tehnika koja se odnosi na praćenje misli. Na ovaj način možemo poticati empatijske reakcije istraživanjem privatnih misli nekog drugog (obično u trenutku krize ili dileme u priči). Jedna osoba, učenik – lik preuzima ulogu – ostatak grupe oko njega formira krug i naizmjence „izgovaraju misao“ koja bi liku moga pasti na pamet u tom konkretnom mjestu u priči. Te misli mogu biti iste ili različite od onih koje lik izgovara. Može se provoditi i u paru. Malo kazalište je tehnika čija uspješnost ovisi o sposobnosti članova grupe da se prilagode jedni drugima i rade spontano kao ekipa. Kreiraju se tri podgrupe koje će glumiti početak, sredinu i kraj zadanog scenarija npr. „S prijateljima se vraćaš iz škole i vidiš kako novog učenika iz razreda zlostavlja nekolicina starije djece.“ Prva podgrupa dijeli uloge i izvodi prvi dio scenarija, a grupe dva i tri gledaju. U odgovarajućem trenutku druga grupa preuzima i razrađuje priču, a na kraju treća grupa odglumi prikladno rješenje situacije.

Igre simulacije i imitacije su jednostavne igre simulacije i imitacije stvarnih životnih situacija koje čine stvarnost jednostavnijom, a učenici neopterećeni ocjenjivanjem brže uče, spontaniji su i iskreniji.

Brainstorming – oluja ideja je tehnika koja je važna za razvoj kreativnog mišljenja. Potiče učenike da smišljaju nove ideje i čuju mnoštvo drugih ideja. Na ovaj se način može brzo sastaviti popis ideja potrebnih za rješavanje određenog problema. Sve se ideje zapisuju ali ne vrednuju kao dobre ili loše. Često se dogodi da neke u prvi tren nesuvisle ideje, dobiju najveće izglede. Ideje se procjenjuju zajednički nakon oluje ideja.

Rasprave, razgovor, diskusija uče učenike da drugi ljudi imaju različita gledišta od njihovih, da imaju pravo govoriti, vidjeti, osjećati i misliti drugačije. Putem ovih oblika učenja učenici će naučiti da imaju pravo sučeljavanja mišljenja, braniti vlastiti stav, a da pritom uvažavaju osobu koja je drukčija od njih.

Izrada letaka, brošura i plakata služi učenicima za rezimiranje onog što su naučili; pojedinačno ili grupno – koristeći razne tehnike, pripremanje izložbe i sl.

Feedback/povratna informacija učeniku u kontekstu učenja socijalnih vještina pruža povratnu informaciju učenicima o njihovom napredovanju. Te informacije obično dolaze u obliku nagrade, pohvale, konstruktivne kritike, socijalne potvrde i sl. Ovo vrlo važno osnaživanje, potkrepljenje se općenito definira kao svaki događaj koji povećava vjerojatnost da će se željeno ponašanje pojaviti i u budućnosti.

Prijenos i podržavanje naučenog u svakodnevnom životu. Nije dovoljno samo naučiti neku socijalnu vještinu, usvojiti je, odigrati ulogu par puta i to je to. Vrlo brzo će se takva nova vještina zaboraviti. Potrebno ju je stalno vježbati u različitim svakodnevnim životnim situacijama s različitim osobama kroz identične elemente. Važno je pri tome učenike učiti samoopažanju i samopotkrepljenju.

Brojni stručnjaci i brojna istraživanja su se bavila socijalnim vještinama to jest prihvaćanjem ili neprihvaćanjem vršnjaka. Otkrili su da je ono djelomično uvjetovano razvijenom vještinom rješavanja problema, njihovom interpretacijom situacije i reakcijom djece u određenoj socijalnoj situaciji. Crick i Dodge su 1994.g razvili Model procesuiranja socijalnih informacija. Tim modelom su opisali proces kojim djeca interpretiraju i reagiraju na socijalnu okolinu. Model procesuiranja socijalnih informacija se sastoji od šest koraka. Prvi korak se odnosi na otkrivanje važnih unutarnjih i vanjskih socijalnih znakova neke socijalne situacije. U fokusu je uočavanje verbalnog i neverbalnog, usmjeravanje pažnje na tu pojedinu socijalnu situaciju, odbacivanje onog što je nevažno, a to je zapravo socijalna percepcija socijalne situacije. Drugi je korak interpretiranje uočenih socijalnih znakova na temelju vlastitog iskustva djeteta. U ovom koraku je važna dugotrajna memorija djeteta, ono se prisjeća: „Kad sam prošli put…dogodilo se…“. Slijedeći, treći korak je postavljanje ciljeva. Odnosi se na postavljanje pitanja: „Što je moj cilj? Što ja želim iz ove socijalne situacije?“. Četvrti je korak procjena mogućih odgovora koji se mogu izvesti. Dijete razmišlja o načinima na koje može doći do svog cilja, kako može riješiti nastalu situaciju? Prisjeća se strategija odnosno mogućih odgovora na nastalu situaciju. Peti je korak odabir jedne strategije, jednog odgovora: „Ovako, ovim putem ću to riješiti.“ Posljednji, šesti korak je samo ponašanje, odgovor, to jest reakcija na socijalnu situaciju. Autori smatraju da djecu koja u svakom od ovih pojedinih koraka pokazuju socijalnu kompetenciju, odnosno uspješno svladavaju svaki korak ovog modela, imaju dobro razvijene socijalne vještine i smatraju ih socijalno vještima. Ovdje onda ne govorimo samo o deficitima u vještinama ponašanja već i u elementima socijalne kognicije. Ovi se elementi odnose na pogrešno interpretiranje socijalnih situacija, pogrešno postavljanje ciljeva, odabir pogrešnih strategija djelovanja i na iskrivljenu samoprocjenu. Istraživanja govore kako učenici s teškoćama učenja, poremećajem pažnje/hiperaktivnim poremećajem i intelektualnim teškoćama upravo u ovim kognitivnim aktivnostima pokazuju slabosti u odnosu na učenike tipičnog razvoja. Ovi deficiti se očituju u nižoj razini kompetencija u preuzimanju tuđih perspektiva i razumijevanju tuđih namjera, teškoćama u razumijevanju i prepoznavanju kompleksnih socijalnih emocija kada su sami sudionici određenog konteksta, nedostatku smislenog povezivanja s ranijim iskustvom, nepažljivosti, javljaju se teškoće u pronalaženju „ispravne” socijalne reakcije i praćenju njenog učinka, poteškoće u održavanju grupne igre s vršnjacima. Iz ovoga proizlazi nesigurnost u socijalnim situacijama.

U našoj školi se svakodnevno u neposrednom radu s učenicima i komunikaciji s roditeljima radi na poticanju razvoja socijalnih vještina naših učenika. Program socijalnih vještina ukomponiran je u sva naša odgojno-obrazovna područja a posebno u predmete: Sat razrednika, Socijalizacija, Komunikacija, Briga o sebi i dr. Teme uz koje radimo na razvoju socijalnih vještina su: nesebičnost, čekanje u redu, razvijanje samostalnosti, prihvaćanje autoriteta odraslih, poštivanje prava drugih, uočavanje međuovisnosti svih ljudi, prihvaćanje odgovornosti, brižan odnos prema osobnom i grupnom posjedu, ispunjavanje radnih i drugih obveza, korištenje slobodnog vremena, pokazivanje razumijevanja za druge, razvijanje cjelovitog pojma o sebi itd. U radu se služimo raznovrsnim sredstvima: lutkama, slikama i fotografijama, slikovnicama, socijalnim pričama, konkretnim predmetima iz svakodnevnog života. Simuliramo situacije iz različitih područja života i skrbi, igramo igre uloga, igre s pravilima, imitiramo, oponašamo, izrađujemo plakate, kreativno se izražavamo i sl. Potičemo stvaranje prijateljstava, dijeljenje i surađivanje s drugima, učimo pravila ponašanja, razvoj brige za druge osobe, reagiranje na emocije drugih i uvažavanje različitosti.

Tekst pripremila: Sanja Soldan, prof.reh.

Korištena literatura:

Deborah M. Plummer (2010.), Dječje igre za razvoj socijalnih vještina, Zagreb, Naklada Kosinj

Ajduković M., Pećnik, N. (1994.), Nenasilno rješavanje sukoba, Zagreb,

Alinea Slunjski, E. (2013.), Kako djetetu pomoći da… stječe prijatelje i razvija socijalne vještine, Zagreb, Element

Bićanić, J. (2001.) Vježbanje životnih vještina, Zagreb, Alineja

Ferić, M., Kranželić Tavra V., (2003.) Trening socijalnih vještina- planiranje, primjena, evaluacija, stručni članak u „Kriminologija i socijalna integracija”

Žic Ralić, A., Ljubas M., (2013.) Prihvaćenost i prijateljstvo djece i mladih s TUR, stručni članak u „Društvena istraživanja” Vjesnik Republičkog komiteta za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu SR Hrvatske br.1/1984.

Buljubašić Kuzmanović, V., Botić, T., (2012.) Odnos školskog uspjeha i socijalnih vještina kod učenika osnovne škole, stručni članak u „Život i škola”

Deborah M. Plummer (2009.), Kako pomoći djeci da izgrade samopoštovanje, Zagreb, Naklada Kosinj