Katarina Šarčević Ivić-Hofman

Danas je poznato kako su najranije godine života iznimno važne za cjelokupni kasniji razvoj pojedinca. U prvim godinama života skrb za dijete i poticanje njegovog ranog razvoja međusobno su povezani i jednako važni sa stajališta cjelokupnog razvoja. Dijete ne može uživati dobru skrb ako nije u okruženju koje potiče njegov razvoj i koje mu pruža mogućnosti za učenje.

Dok je u prošlosti primarni cilj ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja bio priprema za školu, ti programi su danas orijentirani na razvoj djetetovih sposobnosti i svih dijelova njegove ličnosti te omogućuju djetetu osobni razvoj te razvoj socijalnih vještina potrebnih za uspostavljanje kvalitetnih odnosa s drugima. Razdoblje ranog djetinjstva je vrijeme najintenzivnijeg tjelesnog i psihičkog razvoja kada dijete najbrže i najlakše uči. U tom životnom razdoblju se polažu temelji daljnjeg razvoja pojedinca, a zanemarivanje bilo kojeg dijela razvoja može ostaviti trajne posljedice.  Tijekom tih prvih godina  dijete treba podršku u razvoju, a ta podrška treba doći i od roditelja i od zajednice. Okruženje u kojem dijete živi značajan je čimbenik kvalitete i učinkovitost  njegovog ranog razvoja i kasnijeg napredovanja.

Nacionalni kurikulum za rani i predškolski odgoj i obrazovanje je službeni dokument propisan u Republici Hrvatskoj, koji sadrži temeljne vrijednosti odgoja i obrazovanja djece u vrtiću, a usmjeren je prema osiguranju dobrobiti za dijete. Osiguravanje dobrobiti je multidimenzionalni, interaktivni, dinamični i kontekstualni proces kojim se integrira zdravo i uspješno individualno funkcioniranje te pozitivni socijalni odnosi u kvalitetnom okruženju vrtića. Ono podrazumijeva usmjerenost planiranja odgojno-obrazovnog procesa na dijete i njegovu dobrobit. Posebna pažnja posvećuje se kompetencijama koje u ranoj dobi predstavljaju okosnicu razvoja svih ostalih, a osobito razvoju samopoštovanja, samopouzdanja i pozitivne slike djeteta o sebi. Navedene kompetencije su:

1. Komunikacija na materinskomejeziku

2. Komunikacija na stranim jezicima

3. Matematička kompetencija i osnovne kompetencije u prirodoslovlju

4. Digitalna kompetencija

5. Učiti kako učiti

6. Socijalna i građanska kompetencija

7. Inicijativnost i poduzetnost

8.Kulturna svijest i izražavanje.

Rani i predškolski odgoj i obrazovanje te skrb o djeci dio su sustava odgoja i obrazovanja Republike Hrvatske, namijenjenoga djeci u dobi od navršenih šest mjeseci do polaska u osnovnu školu. Godina prije polaska u školu je obvezna godina predškolskog odgoja i obrazovanja za svu djecu u Republici Hrvatskoj.

Polazak u školu jedan je od glavnih događaja u životu svakog djeteta te je to vrijeme mnogobrojnih promjena na intelektualnoj i emocionalnoj razini djeteta. Djetetova okolina ima dužnost pripremiti dijete za sam prelazak djeteta iz vrtića u osnovnu školu, a glavnu ulogu u tom procesu imaju upravo roditelji, odgojitelji i učitelji. Polazak u školu znači veliki iskorak iz malog svijeta kuće, igrališta ili vrtića u veliki svijet škole čime se stječu nova iskustva i izazovi, ne samo za dijete, već i za njegovu okolinu (Likierman, Muter, 2007). Pedagogijska teorija i praksa prepoznaju početak formalnog školovanja kao značajan trenutak djetetovog života jer dijete preuzima  i ostvaruje  nove socijalne uloge, održava nove socijalne odnose, a uz to treba biti uspješno i na akademskoj razini. Novo školsko okruženje može biti u velikom nesrazmjeru s djetetovim ranijim iskustvima i djetetovim mogućnostima te otežati djetetovo uključivanje u novu sredinu. Kontinuitet odgojno-obrazovnog djelovanja dječjeg vrtića i osnovne škole, uz optimalnu razinu diskontinuiteta, može osigurati djetetu potrebne izazove koji njeguju razvoj (Somolanji Tokić, 2018). Odgojno-obrazovni kontinuitet na prijelazu iz dječjeg vrtića u osnovnu školu može se definirati kao proces u kojem se kroz zajedničko djelovanje svih aktivnih sudionika procesa prijelaza osigurava djetetu minimalno stresan i maksimalno primjeren i poticajan prijelaz iz jednog odgojno-obrazovnog sustava u drugi (Curtis, 2002).

Tijek kognitivnog razvoja u velikoj mjeri ovisi o prirodi i kvaliteti interakcija koje predškolsko dijete ostvaruje sa svojom okolinom pa je prvi preduvjet za pripremu djeteta za

školu upravo osiguravanje predškolskih poticaja. Takvi poticaji će u djetetu pobuditi unutarnje misaone procese i usmjeravanje pozornosti, razvijanje elementarnih pojmova količine, širinu rječnika, razumijevanje smisla i strukture govora i/ili priče i prijenosa govora u pismo (Čudina – Obradović, 2008). Spremnost za školu je kombinacija raznih vještina koje pridonose školskom uspjehu te uključuje tjelesno zdravlje, socijalnu i emocionalnu zrelost, jezične i komunikacijske vještine, sposobnost rješavanja problema i kreativnog mišljenja te općenito poznavanje svijeta u kojem dijete živi. Roditelji mogu na različite načine pomoći djetetu kako bi razvili socijalne i  emocionalne vještine; pohvaljujući ga, ohrabrujući njegovu znatiželju, razgovarajući o vrtiću i školi, izražavanjem uzbuđenja povodom polaska u školu i pričanjem o zanimljivim stvarima koje će naučiti u školi. Odvajanje od vrtićkih prijatelja i odgojiteljice predstavlja gubitak za dijete izazvan prirodnim procesom odrastanja, ali polazak u školu kod većine djece i roditelja popraćen je uzbuđenjem i veseljem. Ipak, važno je s djetetom razgovarati o promjenama koje će uslijediti te što će se sve događati u nadolazećem razdoblju  (Poliklinika za zaštitu djece djece i mladih grada Zagreba, 2008)

Ono što je vrlo bitno iskazati je upravo suradnički odnos kao jedan od najbitnijih komunikacijskih oblika svake odgojno-obrazovne ustanove, a počiva na uvjerenju o podjeli odgovornosti za odgoj i obrazovanje djeteta (Griebel i Niesel, 2009). Suradnja u odgojno-obrazovnom kontekstu podrazumijeva zajedničko sudjelovanje u stvaranju kurikuluma kroz dijeljenje informacija, odgovornosti, obveza  te podrazumijeva i ravnopravnost u suradničkom odnosu odgajatelja/učitelja i roditelja, odnosno obitelji. Stvaranjem takvog snažnog i pozitivnog suradničkog odnosa trebalo bi jamčiti uspješno školovanje za dijete.

Suradnja obitelji, vrtića i škole ima veliku važnost za razvoj djeteta, a naročito pri prelasku djeteta iz vrtića u školu. U tom razdoblju potrebno je ostvariti kontinuitet u odgoju i obrazovanju te omogućiti svakom pojedinom djetetu razvoj u sredini u kojoj će se osjećati prihvaćeno, sretno sigurno, zadovoljno te osigurati sredinu koja će djelovati poticajno na razvoj svih djetetovih potencijala.

Literatura:

1. Curtis, A. (2002). A curriculum for the pre-school child: Learning to learn. United

Kingdom: Taylor Francis Ltd.

2. Griebel, W., Niesel, R. (2009). A developmental psychology perspective in Germany: co-construction of transitions between family and education system by the child, parents and pedagogues. Early Years, 29 (1), 59–68.

3. Likierman, H., Muter, V. (2007). Pripremite dijete za školu. Kako osigurati da dijete uspješno započne školovanje. Ostvarenje d.o.o. Buševec

4. Obradović-Čudina, M. (2008). Spremnost za školu: višestrukost značenja pojma i njegova suvremena uporaba. Odgojne znanosti, 10 (2), 285-300.

5. Somolanji Tokić, I. (2018). Kurikulumske poveznice prijelaza djeteta iz ustanove ranog odgoja i obrazovanja u školu. Doktorski rad. Sveučilište u zagrebu: Filozofski fakultet.

6. Poliklinika za zaštitu djece djece i mladih grada Zagreba (2008). Pristupljeno 2.5.2020. na https://www.poliklinika-djeca.hr/za-roditelje/skola/oprostaj-s-vrticem-i-priprema-za-skolu/